Okrhnuti rub pletene košare nije značio da je košara za bacanje. Ako je dno još držalo, oštećeni dio mogao se preplesti pa bi opet služila u masliniku ili vinogradu. Takvi popravci govore mnogo o dalmatinskim rukotvorinama. Predmeti su nastajali iz potrebe da se prenese urod, sačuva hrana, zaštite ruke ili produlji vijek nečemu što nije bilo lako zamijeniti.
U seoskim kućanstvima obale, otoka i zaleđa nije postojala jedinstvena obrtnička tradicija. Dostupni materijali, udaljenost od tržišta i sezonski poslovi utjecali su na to što se izrađivalo kod kuće, a što se povjeravalo vještijem majstoru. Zato je, pred starim predmetom, dobro najprije pitati čemu je služio i kako se održavao, umjesto gledati ga samo kao ukras.
Između polja, kuće i radionice
Rukotvorine su pratile svakodnevni rad. Košare su trebale za berbu i prijenos plodova, drvene posude za pripremu i pohranu hrane, a tekstil za odjeću i kućanstvo. Vinogradar nije nužno sam izrađivao bačvu, ali je morao primijetiti labav obruč ili oštećeno drvo. Slično je bilo s obućom i poljoprivrednim alatom: manji se kvar mogao popraviti kod kuće, a zahtjevniji je posao čekao obrtnika.
U tome nije bilo romantične samodostatnosti. Izrada je tražila vrijeme, snagu i vježbu, a pogrešno odabran materijal mogao je propasti usred posla. Predmeti su se čuvali jer su u njih bili uloženi rad i ograničena sredstva. Ta praktična računica objašnjava i zašto su se jednostavni, provjereni oblici dugo zadržavali.
Pletenje: materijal određuje namjenu
Od šiblja, pruća i drugih savitljivih biljnih vlakana plele su se košare različite čvrstoće, ovisno o mjestu i poslu za koji su bile namijenjene. Grublja je košara mogla izdržati rad u polju; finije pletena više je odgovarala lakšem sadržaju ili uporabi u kući. Pritom nije dovoljno samo slagati prut uz prut. Dno mora nositi teret, stijenke zadržati oblik, a rub podnijeti često hvatanje i odlaganje.
Priprema materijala važna je koliko i uzorak pletenja. Prut mora biti dovoljno savitljiv da se ne slomi, ali i dovoljno čvrst da gotova košara ne izgubi oblik. Načini odabira i obrade razlikovali su se od mjesta do mjesta. Na starijoj košari pogledajte debljinu prutova, učvršćenje ruba i tragove popravaka. Zakrpa od drukčijeg materijala može biti znak duge uporabe, a ne nemara.
Popravak kao dio izrade
U kućanstvu je mnogo značilo to što se predmet mogao ponovno učvrstiti. Košari se mogla zamijeniti ručka ili dio oštećenog pletiva, a drvenom predmetu dotrajali spoj. Ti zahvati danas o njegovu životu govore jednako kao prvotni rad majstora. Posve glatka površina bez tragova uporabe nije jedino mjerilo kvalitete.
Drvo za svakodnevnu uporabu i vino
Drvene žlice, lopari, klupe i jednostavne posude nisu tražili isto drvo ni istu obradu. Predmet koji dolazi u dodir s hranom morao je biti prikladno izrađen i održavan; alat za vanjski rad morao je prije svega podnijeti opterećenje. Majstor je pazio na smjer vlakana, sušenje i mjesta koja će se najbrže istrošiti.
U vinogradarskim krajevima važni su bili bačvari. Bačva je složen sklop dužica i obruča, čija je uporabljivost ovisila o preciznom sastavljanju i održavanju. No nije svaki drveni spremnik bačva, niti je svaka obitelj imala vlastitog bačvara. U starom podrumu korisno je razlikovati alat za obradu grožđa, posude za prijenos i spremnike za čuvanje vina. Ni urezana godina ne dokazuje sama po sebi kada je bačva izrađena: može se odnositi na kasniji popravak ili vlasnika.
U obnovljenim gospodarskim zgradama drveni predmeti često su izloženi na policama. Ako domaćin može ispričati njihovu povijest, pitajte koji su se koristili upravo ondje, a koji su prikupljeni iz drugih kuća. I jedni i drugi mogu biti vrijedni zbirke, ali ne pričaju istu priču.
Tekstil: rad koji se lako previdi
Kad se govori o tekstilnoj baštini, pozornost često ode na svečanu nošnju. U kući je, međutim, mnogo više vremena trebalo za obične plahte, vreće, radnu odjeću, šivanje i krpanje. Lan, vuna i kupovno platno nisu svugdje bili jednako dostupni, pa su kućanstva birala prema mogućnostima i namjeni. Dio se posla obavljao kod kuće, a dio se povjeravao osobama poznatima po određenoj vještini.
Vez može pokazati lokalni ukus, ali sam motiv nije pouzdan dokaz podrijetla. Uzorci su se prenosili, mijenjali i kopirali. Vrijedi pogledati i naličje tkanine: završetke niti, sastave komada i ojačana mjesta. Ondje se često najbolje vidi koliko je predmet bio u uporabi.
Zašto se isti predmet čuvao desetljećima
Tekstil se mogao prekrojiti, zakrpati ili prenamijeniti, baš kao i mnogi kožni i drveni predmeti. Rukotvorina nije uvijek ostajala onakva kakva je izašla iz majstorovih ruku; mijenjala se s potrebama kuće. Zato komad tkanine u obiteljskoj škrinji može nositi više tragova života od svečanog predmeta koji je rijetko izlazio iz nje.
Kako promatrati rukotvorinu bez nagađanja
Predmeti u malim zavičajnim zbirkama, konobama i na obiteljskim gospodarstvima nemaju uvijek potpunu dokumentaciju. Oblik može uputiti na namjenu, ali ne mora potvrditi starost ni mjesto izrade. Nekoliko pitanja pomaže razlučiti poznato od pretpostavljenog:
- Odakle predmet potječe? Je li ostao u istoj obitelji ili je pribavljen naknadno?
- Za koji se posao koristio? Sličan oblik mogao je služiti različitim namjenama.
- Što je na njemu popravljeno? Zamijenjena ručka, obruč ili zakrpa pokazuju da se nastavio koristiti.
- Izrađuje li se još na isti način? Današnji majstor može zadržati tehniku, a promijeniti materijal ili veličinu.
Odgovori ne moraju biti potpuni. Bolje je pošteno zabilježiti što se ne zna nego svaki predmet proglasiti stoljetnim. U privatnoj kući ili radionici nemojte uzimati predmete u ruke bez dopuštenja: stara vlakna, spojevi i površine mogu biti osjetljivi.
Živa vještina i predmet za uspomenu
Današnji izrađivač ne mora raditi iste predmete kao njegovi prethodnici. Košara može biti manja jer više ne nosi težak urod, a tkani komad može postati stolni podložak umjesto dijela svakodnevne odjeće. Nova namjena ne znači nužno da je vještina nestala. Važno je poznaje li izrađivač materijal, spojeve i ograničenja svoje tehnike.
U radionici je bolje pratiti jedan postupak nego očekivati prikaz cijelog zanata u nekoliko minuta. Kako majstor započinje dno košare? Po čemu zna da je prut spreman za savijanje? Koji je dio najteže popraviti? Za takav razgovor najbolje je unaprijed dogovoriti posjet, bez žurbe koja bi prekidala rad.
Na polici s rukotvorinama razlikujte predmet izrađen na gospodarstvu od onoga koji samo nosi dalmatinski motiv. Oboje može imati svoje mjesto u prodaji, ali podrijetlo ne treba pogađati. Oznaka s imenom izrađivača, materijalom i namjenom govori više od općeg natpisa „ručni rad”. Ako predmet namjeravate koristiti za hranu, izričito provjerite je li za to izrađen; izgled nije dovoljan pokazatelj.
Košara pokraj preše u staroj konobi može djelovati kao da je oduvijek ondje stajala, iako je možda donesena desetljećima poslije. Vrijedi zapisati samo ono što domaćin zna, primjerice: „Košara za berbu, pripadala obitelji; ručka zamijenjena nakon oštećenja.” Takva kratka bilješka čuva i njezinu prvotnu namjenu i trag kasnijeg popravka.